20. 10. 2013.

Razbaškario se s kolegama

Stigao je i taj vikend, da mi koji peremo i dostavljamo posteljine, ručnike, stolnjake i salvete za hotele, napokon u jednom hotelu (koji doduše nije naša mušterija) iste te posteljine, ručnike, stolnjake i salvete - prljamo. Bili smo dobri šljakeri. Naša "poslovnica" dobila je nekakav bonus valjda, pojma nemam, pa je šef odlučio da nas najede i napoji u jednom hotelu.

Hotel Ustedalen je u planinama, a do njega smo zapičili vlakom. Pruga vijuga kroz i po planinama, dobrim dijelom na visinama tek nešto ispod 1000, a ima i jedna stanica na 1222 metra nadmorske visine.

Prvo smo se okupili u pubu gdje je šef održao malu govoranciju kojom nas je inspirirao da nastavimo tako dobro raditi, pa čak i da budemo bolji ako možemo. Pola firme čine Litvanci, Poljaci i Balkanci od kojih većina ne razumije norveški, no sve smo pažljivo saslušali. Početak zabavnog dijela programa otvoren je šampanjcem.

Ubrzo nakon toga uslijedila je večera. Sve osim mesa, žderao sam u ovećim količinama. Ali baš sam se natovario. Kolege oko mene, osjetih radnu atmosferu pa sam se zanio kao da utovarujem kamion. Na kraju sam htio još jednu rundu deserta, ali nikako nije išlo. Nakon što smo svi otežali kilu dvije, ponovo smo se odvukli do puba .





A evo i mene ozbiljnog pored šefa. Impresioniram ga tako da me što prije zaposli za stalno.


I tako je to potrajalo do dugo u noć. Iskvari mene ova Norveška. Tijekom večeri popio sam šampanjac, dvije čaše vina, konjak i dva piva. Svi koji me znaju, dobro znaju da je meni ovo dovoljno na mjesečnom nivou, pa i duže. Centar za ravnotežu nije bio nimalo oštećen, te sam sigurno stigao do sobe. Valjda zbog dobre količine hrane. Želudac mi je bio toliko pun da alkohol nije uspio ni stići do krvi.

Svatko od nas imao je dvokrevetnu sobu samo za sebe, a kratkotrajno spavanje odvijalo se na odvratno mekanom i neudobnom krevetu. Računa šef na situacije da bi mogli privesti nešto pa nije štedio na komociji. Al to što on računa, ne znači i da mi imamo sreće.


Buđenje u cik zore donosi ono najbolje! Unatoč nikakvom osjećaju gladi, zapravo unatoč osjećaju sitosti od sinoć, uslijedio je doručak. Doručak nije ono najbolje. Nije bio obilat kao večera, no sasvim dovoljan da podrži sljedeću, najbolju aktivnost. Bazen!





Zbog doticaja ekrana s vodom, u nekoliko navrata telefon je sam zumirao, ali snimci su sasvim ok.
Nakon uživanja u bazenu uslijedilo je, a što drugo, nego drugi doručak. Malo obilniji od onog prethodnog.


Putovanje kući također se odvijalo vlakom. Na povratku nisam bio lijen okinuti neku fotku.


Kolegica naručuje slikanje na jednoj od stanica. Vlak je stajao svega tri minute.






Na ovom otočiću dolje ima kuća.


Hahahahahaha, poslovođa izgleda ko neki kepec.



I za kraj kuća s biciklom.


Što se mene tiče, mogli bi sljedeći vikend ponovo ovako.