07. 12. 2013.

Iznad snježnog sela (na) moga malog

Pao je prvi pravi snijeg i rekoh ajde da malo slikam po seocu. Na kraju je ispalo da sam najmanje slikao po selu jer sam se zaputio iznad njega. Apsolutno neplanski, ali bilo je super! Standardna oprema, bicikl, fotoaparat, telefon (kamera). Nisam znao da će automatski white balance usrati motku i napraviti fotke plavičastima. Ali šta je tu je, drugih nemam.



Pomišljam kako mi je bezveze opet slikati ovdje iz nizine, pa idem kao malčice popeti se tamo na suprotnoj strani i to putem kojim se nikada nisam zaputio. Dvije muhe jednim udarcem. Prvo sam se penjao biciklom do neke sitne visine, a onda sam ga odbacio jer je dosta naporno pedaliranje uzbrdo po neočišćenom snijegu.


Nedaleko od bicikla došao sam do mjesta odakle sam kao trebao biti zadovoljan.


No zašto bi bio zadovoljan kad mogu ići dalje?







Došao sam do točke nakon koje auto nije kročio, mislim po ovom snijegu. Daljnje koračanje biti će malo teže, no opet ne preteško jer postoje čovjekoliki tragovi koje sam koristio.



Trenutak da odahnem.


I otisci fotoaparata u snijegu dok sam se slikao.




Nadomak ovog imanja rekoh dosta bi bilo, idem nazad. Nadmorska visina 320 metara.


E sad već kad krećem dolje i ne pušem kao slon. Pravi je trenutak da snimim i nezaobilazni video u ovakvim pothvatima. Upload istog tog videa traje preko dva i pol sata, a onda će još neko vrijeme trajati i nekakva youtube obrada. S obzirom da se radi o osmominutnom videu, postavljanje na internet izgleda kao prava beskonačnost. I tako ja trkeljam...


Ova velika žuta zgrada dolje je centar za lobotomiju.


Na jednoj široj čistini pade mi na pamet da se potpišem. Ako netko bude preletao ove krajeve neka mi uslika ovo iz zraka.







Nakon kakvih dva i pol sata biciklić me dočekao šmcajući i kišući.


S moje strane jezera lijepo se vidi put kojim sam išao. S donje desne strane skroz prema gore tamo gdje izgleda kao da se ona planina u pozadini dodiruje sa putem.