10. 06. 2014.

Naočale uzbudljivog života


Tamo negdje dalekog prošlog tjedna, pozvali me iz firme i kažu, we have a job just for you, easy money, come quickly! Strmopizdim se quickly biciklom do firme i preuzmem radni zadatak. Lak ko perce, plaćen kao i ozbiljna šljaka. Trebalo je odvesti kamion do servisa (20 minuta vožnje), sačekati koji sat da ga srede i vratiti se nazad. Ali....

Nakon jedno tri sata zove me šef i kaže da će kamion preuzeti netko drugi, jer ionako uzimaju taj kamion negdje drugdje. I kaže mogu li se ja kako vratiti, jer s obzirom da ću popodne raditi, ne može me plaćati baš cijeli dan. Rekoh mu da me izlogira u firmi i da ću se vratiti s nekim od kolega kad budu prolazili. Meni dobro, tri plaćena sata za ništa. Ali...

Kad sam započeo svoju poslijepodnevnu smjenu, natovario kamion, sjeo u njega, nariktao radio, klimu, pojas, uhvatio sam se za naoč.... E uhvatio sam se za.... ono.... kakve crne naočale... Ostale u onom kamionu koji je otišao tko zna gdje. Grrrr!!! E sad, naočale nisu neka vrijednost, ni novčana, a ni sentimentalna, al super su za vožnju jer pokriju cijelo vidno polje, a i dosta zatamnjuju sliku. Zbogom naočale.

Kad li jučer, vraća meni šef naočale. Bio je u prolazu pored te firme i uzeo ih. Valjda je osjetio da je on dijelom odgovoran. Pita me jesu li naočale skupe. Rekao sam mu da nisu i stvarno nisu skupe, ali ono što mu nisam rekao je da ih je firma platila kad sam ih kupio. Ne mora to ni znati. I svaka mu čast što se potrudio da mi ih vrati.