14. 10. 2015.

Ugovoren!

Šef mi je duša od čovjeka. Ponekad.

(Ovo piše 15t + sati tjedno, a to dođe točno 40%+ radnog vremena.)

U prethodnom nastavku koji je pisan u četvrtak, najavio sam kako ću sutradan ići šefu na sučeljavanje. Došao sam, ali njega nije bilo. Uteko! Iskoristio sam priliku da ključnim ljudima ispričam kako me vuče za nosinu, pa rekoh možda mu oni nešto kažu u moju korist.

Sljedećeg tjedna, ovog, u ponedjeljak, uhvatio sam ga i sjeo u njegovom uredu bez da me ponudio stolicom. Mrk i odlučan. Započeo sam priču, a on meni nakon prve rečenice potvrdno govori, "da, naravno da ću ti dati ugovor, mogu ga i danas napisati". U tom trenutku nisam znao jesam li ja to lud, kakva je ovo zona sumraka, što se dešava?! Skroz suprotna priča od one od prije nekoliko dana. Neki čudni poremećaji u svemiru se dešavaju. Toga dana radio sam nešto duže i kad sam se vratio u firmu naravno njega nije bilo. Opet uteko!

U utorak se nije ni pojavio na poslu. Valjda i on ima ugovor na 40%.

Srijeda, danas, ranom zorom, zapravo mrklim mrakom, odmah sam ga priupitao za ugovor. Nije još, ali danas će. Mdaaa, poznata mi priča odnekud... No kad sam se vratio s terena, istovario kamion, trkno sam ravno u njegov ured. Ugovor je bio spreman, a on je bez ikakvog otezanja žvrljnuo svoje ime i pečatirao papir od životne mi važnosti. Rekoh hvala vrlo, živ ti meni bio! ...dok se ovo sranje u Siriji ne rasplamsa...

Ugovor sam odmah zasladio tortom koja se našla u kuhinji povodom pedesetog rođendana onom kolegi čiju sam čestitku umjesto ugovora potpisivao nekoliko dana ranije. E pa čini mi se da je meni njegov rođendan sretniji nego njemu. E pa Magnuse, sretan nam obojici tvoj rođendan!