17. 12. 2015.

Pauza (šef opet jede govna)

Jučer.

Utovarujem kamion, kad prilazi mi utvara u vidokrug. Šef, sroljo. Rekoh, kojim dobrom? Krene on drobiti kako je kolega prošloga tjedna moju rutu odradio brže nego što ja to obavim. Kako to objašnjavam priupita me svevišnjim glasom i zauzme stav velikog šefa oko kojeg se vrti svemir. U trenu zauzimam stav "možda se cijeli svemir vrti oko tebe, ali mene zaboli dupe i ja se vrtim samo i isključivo oko sebe" i odgovaram onako nezainteresirano kako kolega Norvežanin ne koristi pauzu, što čovjek stvarno uglavnom i ne radi. Njih dvojica su inače bili kolege vozači u neka stara vremena, pa kad je veća firma kupila tadašnju malu, ovaj štakor nekako je postao šef. To je bilo davno prije mog jahanja po norveškoj preriji, stoga nisam upućen u zbivanja. No vratimo se mi u noviju povijest.

I, čim sam rekao da onaj ne koristi pauzu, zajaha ovaj po meni da ja, kako on kaže, na kratkim rutama ne moram koristiti pauzu. Na tim kratkim rutama radim nekih 6-7-8-9-10 sati što je sasvim pristojno radno vrijeme, ali u njegovoj glavi ruta znači samo kilometri. Radnik se ne umara kad svojim rukama prebacuje i gura terete koje prevozi u kamionu, već samo kad vozi. Tom logikom, zašto me onda uopće plaća za vrijeme kad se kamion ne kreće?
Nastavlja dalje sa umotvorinama da ja mogu koristiti pauzu kad se vratim. Sjednem u firmi i obavim ručak/doručak/masturbaciju/whatever. Nije mi jasan smisao pauze nakon okonačnog rada jer tad je vrijeme da se ide kući i zaboravlja prokletstvo "posao je jedini način da preživiš na ovoj planeti". I reče još kako on neće dozvoliti da ja imam pauzu tamo negdje u preriji umjesto u firmi nakon što odradim posao. Smračilo mi se pred očima, žile na sljepočici iskočiše, no reče mi unutarnji glas "miran, uz nogu"! Do sutradan.

Cijeli taj dan radio sam povišenog tlaka i oslabljene koncentracije zbog konverzacije sa the inteligencijom. S obzirom da sam imao dosta sreće na Balkanu na način da se očešem uz mnogobrojne velike gazde koji su bili đubrad poput ovoga, fitilj mi je mikronski kratak i eksplozivniji sam od ovih aktualnih terorista. Ali samo kada "autoriteti" glumataju velikane.
Odradio sam nekih devet i pol sati u komadu bez ikakve pauze. Da, bio sam umoran, opasan po sebe i druge po klizavim, uskim cestama, ali zato je prljava posteljina stigla u firmu na vrijeme. E nije! Stigao sam nakon kraja radnog vremena ovih u firmi, tako da požurivanje mene nije bilo opravdano. Pravi problem šefu je to što ovako izvan sezone nema dovoljno posteljine za pranje pa onda forsira da se što prije dolazi. Naravno, forsira mene, a ne vozača Norvežanina.

Danas.

Imao sam svega dva sata posla i nakon toga zakazao sam razgovor sa šefom pred troje svjedoka, ključnih radnika u firmi. Moram priznati da je dobar osjećaj oplesti po šefu. Pritom sam vidio koliko je čovjek glup. Znao sam da je glup, ali uspio je nadmašiti sva očekivanja.

Krenem sa pričom kako mi je potreban odmor tokom rada ponajviše zbog moje i sigurnosti ostalih u prometu, al ne, njemu je to kratka ruta i umaraš se samo ako voziš (a vožnje je tog dana bilo jedno 5 sati). Kako možeš biti umoran od fizičkog rada? Kako te može onih pet do deset tona tereta u kolicima koje rukama guraš umarati? Ne govori on to, ali ponaša se kao da govori. A ono što govori još je gore od ovoga što ne govori. Trabunja da iskoristim pauzu kad se vratim s terena. Mislim da je svakom normalnom čovjeku logično na kraju posla otići kući, a ne imati odmor u firmi. A onda opet, možda je to samo moja logika.

Udarim usporedbu sa radnicima u firmi koji imaju dvije pauze, prvu od 15, a drugu od 25 minuta. Zašto ja ne smijem imati tu jednu polusatnu koju sam do sada normalno imao? I pazi sad, kreten u svoju obranu govori kako je njima ta prva pauza plaćena! Zbunio me time, jer prvi put vidim da se netko može braniti kontra argumentima koji govore da su radnici u pogonu još više povlašteni u odnosu na mene. Više nego što sam ja izjavio. Možda je opet moja logika u kvaru, ne znam.

Natezali se mi tako dobrih petnaestak minuta i nismo došli do nikakvog zaključka. Tražio sam da on to meni da napismeno pa da ja mogu stvari prebaciti na next level. Bome djelovao mi je pomalo zabrinuto, jer next level mu nije ništa konkretno otkrio, a opet zvučim spremno za sljedeću rundu. Plan imam i stvarno imam volju da se pozabavim problematikom ukoliko ne odustane od ideje o bezpauznom radu. Jasno mu je da nije u pravu što se tiče mojih prava kao radnika, a i vidi da imam petlje pokrenuti diskusiju i pritom podizati ton pred ostalim kolegama koji ipak imaju neku težinu u firmi. Doduše, iako imaju težinu, nemaju spremnost postaviti kičmu kad treba zauzeti stav u obrani radničkih prava. Svi oni znaju kakvo je on govno, al eto, šute. Meni se, naprotiv, jezičina baš razmahala. A i treba malo vježbati engleski u stresnim situacijama. Bome treba se ozbiljno baciti i na učenje norveškog jezika, jer bez toga teško je do posla koji ima pauzu.

Nastavak slijedi... Nakon pauze, naravno.