31. 03. 2016.

Neradnik sam i ponosim se time

Bilo se na godišnjem odmoru, ima se, može se, bez mozga i pameti. (Ne tako) dugih pet tjedana džabalebaranja prošlo je kao tren. Ne znam što sam uopće napuštao zagrebački aerodrom kad se odmah vraćam.

Onda sam se vratio u Norvešku i sutradan, prvom radnom danu kraj se nazirao nije. Bio je to dan koji je trajao jedno sto sati. Ne znam jel mi se više spavalo ili mi se manje bilo budnim. Kamion guta kilometre, a meni izgleda kao da u leru gnječim po gasu. Mlohavim rukama kilavo pokušavam obaviti istovar, mrcvarim se kao napola pregažena glista i razmišljam zašto se nisam rodio stotinjak godina kasnije. Zašto?! Kuku meni...

Taman u tom periodu razradit će umjetnu inteligenciju i robotizaciju svega. E onda će svima biti raj na zemlji ili ode sve dovraga. Jer ljudi su govna, pa će vjerojatno krenuti po zlu.
S obzirom da će strojevi obavljati manje više sve, postojeći sistem gubljenja života na poslovima neće postojati. E to bi bilo zlatno doba za mene. Kakav rad? Doprinos zajednici? Doprinos čemu? Prvo posteljinu koju prevozim peru nekim otrovnim deterdžentima koje ispuštaju u jezero, onda smrdljivim kamionom spalim tonu litara nafte mjesečno, a sve to da bi neki bogati turistići švrljali po Norveškoj. Da, znam da će mi čovječanstvo jednoga dana biti zahvalno jer doprinosim široj i užoj zajednici.

Uglavnom, svatko onaj tko smatra da je odlazak na posao i rad ispravan način života, za mene je komad budale. A i ja sam budala zajedno s njim jer i sam živim takav život. Opirao sam se godinama, pomalo nešto raduckao, tek toliko da mozak ne atrofira, no sad kad je ozbiljnija para u igri, sad se radi. No šta jes jes, koliko god te plate nikad nije dovoljno. Nevjerojatno i istinito. Prije par godina na pomisao koliko je ovdje plaćen sat vrtio sam očima u čudu, a sad vrtim očima kako mi je to nedovoljno. Vrijedi li moje vrijeme tog novca? S obzirom da mi je rok vrlo ograničen, koliko zapravo vrijedi sat mog vremena? Kako to procijeniti?

Živio nama nerad, po mogućnosti plaćeni!