23. 04. 2016.

Biznis trip

Uslijed nedostatka radne snage u drugoj ispostavi firme, poslalo mene da mijenjam tamošnjeg vozača. Nevoljko sam prihvatio zadatak, znajući kakve me muke tamo čekaju. Krajem 2014. sam radio tamo tjedan dana, te prije nekih pola godine jedan dan. Da li da kukam ili da te lažem kako mi je dobro bilo?

Prvi znak kako će stvari poći po zlu je stizanje na trajekt. Nedjeljno poslijepodnevnu trosatnu vožnju ka odredištu presjeca vožnja tajektom. Iz daljine vidim kako su započeli ukrcavanje. Stišćem gas, Zmajudi bijesno zareži i povuče me još brže prema trajketu. Dobro je, stižem! Pred kraj ukrcaja auti gmile, dozivaju jedan po jedan redom koliko se već ukrcani auti uspijevaju nagurati. Kad prestadoše dozivati. Ostao auto ispred mene i ja. Puj!


No sljedeći je došao vrlo brzo i ugurao sam se na početak kako bi prije odjurio ka mukama i patnji. Ma htio sam se samo što ranije smjestiti i baciti na spavanac.


Naravno da je i tu moralo zapeti. Slika moja firme u imeniku stranih riječi stoji pored riječi neorganiziranost. Ne zna se tu ni tko pije ni tko plaća. Navodno čvrsti dogovori i planovi su zapravo rekla kazala. Ne možeš se osloniti ni na koga. Ključ od smještaja nije bio ostavljen tako da nisam mogao ući. Poziv šefu "pusti me da vrištim" tonom uslijedio je njegovim upućivanjem mog dupeta u hotel. Hvala lijepo.



Prvi radni dan bio je relativno dobar. Više relativan nego dobar. Kad sam došao tamošnji kolega mi je najavio da ću morati zamijeniti gume na kamionu. Rekoh ok, vi ljudi niste normalni, kako da ja to izvedem? Al ajd, probat ću pa šta bude.

Nakon nekoliko kratkorelacijskih vožnji koje su prošle bez velike muke, došlo je vrijeme da me muka snađe, da se mijenjaju gume na kamionu. I krenem pričati sa poslovotkinjom o tome i kažem da mi nije jasno kako bi ja to trebao izvesti. Svaki kotač ima stotinjak kila i uopće ne znam kako bi ga ja trebao podignuti i držati dok ga ne zašerafim. Tu se ona nasmijala i kaže da treba zamijeniti gume na kombiju. E tad sam se i ja nasmijao. Pomislim da ima pravde na ovom svijetu za nas pravične ljude.

I to je bilo sve od te pravde. Sljedeći radni dan bio je pravi pakao! Osim što nije bilo vruće. Radio sam 17 i pol sati u komadu. Za mene ljenčinu je i pola od toga previše, a ovo je suludo. Ruta je vrlo dugačka kilometarski i postoji jedan prijelaz trajektom i jedan tunel koji se popravlja, pa se stoga propuštaju kolone na otprilike svakih sat i pol. Osim toga ima i puno mušterija koja treba obići, a kod mnogih nisam bio ni ranije. I što se tiče pronalaska mjesta tiče radili su Google i navigacija, ali nije dovoljno samo pronaći ta mjesta. Potrebno je pronaći nekoga tko tamo radi i tko ima pojma o tome što im ja isporučujem pa da mi objasni detaljno gdje šta ide i gdje pronalazim prljavo. Tu se stvari kompliciraju. Normalni slijed obuke bi bio da novi radnik ide sa starim radnikom i uči detalje o ruti, a u ovom slučaju vladala je samoobuka. I ne znam jesam li gori učenik ili učitelj. U firmi su mi ponešto objasnili, ali ni oni ne znaju detalje jer većinu mjesta nisu nikada ni vidjeli, a meni je pak teško pamtiti detalje jer ni ja ta mjesta nisam vidio. Neka jesam, ali tamo krajem 2014. godine. U pamćenju mi nije ostalo gotovo ništa.

Prvu lokaciju sam jedva jedvice našao. Neki kućerak uz samu cestu. Nigdje žive duše. Ne znam ni da li sam na pravom mjestu. U listi samo piše ulica i kućni broj 148. Navigacija nije imala pojma gdje je to, ali Google maps je znao. I stvarno, kuća je baš tamo gdje je Google rekao. Čak i piše 148 na kući. Ali nigdje nikoga. Šta da radim? Čisto iz znatiželje otvorim neki plastični sanduk koji se nalazio pred kućom, a ono unutra prljava posteljina. Fino, to mi potvrđuje da sam na pravom mjestu. Pokušavam samo dočarati kako je bilo dosta igranja detektiva, a nakon 17 sati to postane vrlo zamorno.

Nakon toga slijedila je vožnja trajektom, pa posjet jednom hotelu. Tamo je u tijeku bilo renoviranje i jedva sam našao nekoga od zaposlenih. A bilo bi bolje da nisam i da sam kolica za njih bacio u more. Jedna po jedna sam morao liftom voziti po katovima. Rasteglo se to na beskonačnost....


I tako mic po mic, lokacija po lokacija, došao sam i na zadnje mjesto. Brodogradilište. Uf muko moja... Točno 140 ormarića u koja moram razvrstavati radna odijela po imenima. 


Uz to moram im ostaviti tepihe koje srećom oni sami mijenjaju jer ih ima preko 20 i tko zna kud su sve raštrkani po brodogradilištu. A treba zamijeniti i posteljinu u barakama gdje žive radnici. Oteglo se to sve na ne znam ni ja koliko i baš me iscrpilo. Bili su to već debelo popodnevni sati, a čekala me još trosatna vožnja nazad plus čekanja za tunel i trajekt.

Naravno, na tunel sam čekao gotovo dva sata, a na trajekt samo petnaestak minuta. Na putu ka firmi preostalo je još da nakon ponoći navratim u jedan hotel koji sam preskočio na početku. Imao sam tamo šta i vidjeti. Iz podruma sam morao nositi dvadesetak vreća punih posteljine. Bio je to šećer na kraju mukotrpnog dana. Eh što škole učio nisam...


Kada sam došao do firme u pola 1, slomljen poput nečeg jako slomljenog, odlučio sam da me istovar ne interesira. Još sam si dao za pravo da sutradan neću početi u 7 nego u 9. Boli me dupe. Napisao sam im poruku da ću doći oko devet i odvukao dupe u hotelski krevet.

Drugoga jutra, taktički stišani telefon nije me probudio, već umiljato sunce koje je kucalo na prozor. Bacim oko na telefon, nasmijem se na propuštene pozive i laganini ustajanje i kuhanje kave. Nakon toga sam se picnuo, poravnao obrve, obukao smrdljivo radno odijelo i zaputio se na doručak. Telefon je i dalje neumoljivo nezvonio. A onda, tamo negdje iza stopedesetog zalogaja, prišla mi je cura s recepcije i rekla da ne može skinuti pogled sa mene i da je vodim u sobu. Je, kako da ne... Rekla mi je da me zovu iz firme na hotelski telefon. Nasmijem se i kažem joj, a sjetili su se kako da me nađu. Prenesi im da dolazim ubrzo, čim jedem. U roku par minuta šef je opet zvao i htio pričati sa mnom. Valjda nije vjerovao ovoj da ja na miru doručkujem i da me boli dupe što ovima u firmi trebaju prljava radna odijela iz kamiona. Rekoh sad ću samo što nisam, radim nešto važnije, jedem.

Trećega dana sam obavljao još neke sitnice koje mi nisu stale u kamion za utorak. Pa da je kamion veći izgleda da bi ja radio od 7 do 7 toga dugog utorka. Nisu normalni. A nakon toga sam odradio par isporuka po samom Sogndalu gdje sam boravio i malo još nešto u okolici.



Četvrti dan je malo ispalo sranjce. Trebao sam ići u našu treću, odnosno glavnu ispostavu, ali pošto sam napravio propust u onom brodogradilištu, morao sam ići ponovo samo da pokupim prljava kuharska odijela. Samo po to! Tri sata vožnje plus već navedena čekanja na tunel i trajekt u svakom smjeru. Bila je to vrlo napeta jurnjava. Nakon trajekta navigacija mi je rekla da ću kasniti 13 minuta do vremena otvaranja tunela. U nekih 40 km valjalo je namaknuti tih 13 minuta. Kako su kilometri prolazili, vožnjom preko ograničenja uspio sam dobiti 11 minuta. Naravno i tu je morao biti problem jer kombi kojim sam išao limitiran je na 90 kmh, tako da sam mogao voziti samo tih 10 kmh preko ograničenja. A tamo gdje je bilo 60 ili 50 naravno nije mi padalo na pamet da vozim 90. Pred sami kraj, vidio sam na drugom kraju uvale kako je kolona već počela gmiziti u tunel. Dok sam ih sustigao iz tunela je virilo tek par automobila. Za dlaku!

Kada sam pokupio ona kuharska odijela, mislio sam kako bi sada bilo dobro malo odmoriti i uživati u prizoru.


Misliti je drek znati. Utipkao sam lokaciju tunela u navigaciju i glupača mi kaže da stižem taman desetak minuta pred otvaranje. I šta sad da radim? Zaboravi odmor robe. S obzirom da sam taj dan trebao voziti kući jedno tri sata, stvarno mi se nije rastezalo i da tamo boravim duže nego što moram.

Zaključak cijele priče je, svuda pođi, ali samo ako tamo ne moraš raditi. Od svih ovih lijepih prozora uspio sam uloviti samo sekunde da ih poslikam i trči dalje. Niti malo uživanja u bilo čemu. Rad, rad i samo rad. Previše stresa i strke, a za iste pare. Uopće mi nije jasno zašto pristajem na to. Mlad i glup, više glup nego mlad.