14. 03. 2018.

Pet godina

Još uvijek sam skoro pa normalan.

Davno sam došao ovamo u "bolji život". Nakon pet godina sve ti izgleda kao isto sranje - drugo pakovanje.

Znam da mnogo serem, mnogi bi mijenjali svoje probleme sa moje. Često razmišljam gdje sam i zbog čega to proveo pet godina. Pitam se da li bi to učinio da sam znao kako će mi biti. Naravno da bi! Bio bi budala da nisam došao ovamo. Nije neki bajkoviti život, ali one osnovne potrebe (u se, na se i poda se) su riješene i o tome se ne razmišlja. Početak je bio čupav, ali sada je to sasvim u redu.

Od kad sam ovdje radim u istoj firmi, isti posao. Premda se poprilično trudim da ga izgubim, nije mi još pošlo za rukom. Dakle to je najveća prednost ovdje, relativno dobra sigurnost sa poslom, a iz toga proizlazi svo ostalo blagostanje. No nemam s kime dijeliti to zadovoljstvo. Da bi imao materijalni dio riješen odrekao sam se onog društvenog dijela života. I ma tko što rekao, bitno je imati ljude s kojima provodiš vrijeme.

Imanje auta ovdje mi je normala. Prije mi to nije padalo niti na pamet. Sada se vozi A6. Ali se uopće ne vozi bicikl! Jesam li više dobio ili sam više izgubio? Većina vas koji čitate ne znate da je mene prije bilo nemoguće vidjet bez bicikla. Eto sad je obratno. I da, fali mi, ali takve su okolnosti. Klima, lokacija... Financije tu ništa ne pomažu.

Uparivanje je isto postalo nemoguće. Al ajd, tu valjda pridonosi i to što sam staro kljuse. Nit se ovdje s nekom lokalnom spetljati, nit dovesti neku našu. S norvežankama je teško, al donekle ide sa strankinjama jer su u istom sosu kao i ja. A dovođenje neke, pa, ako curi nije baš situacija da joj gori pod petama, treba dobro razmisliti kuda ide. I kome!

Mrak. Ajme meni koji je ovo ovdje mrak. Ajde sad je malo popustio, ima dana, ima i sunca. Ali onaj period mjesec dana prije i poslije početka godine ima da poludiš od mraka. Nisam se na to navikao u ovih pet zima, a neću ni sljedećih 61. Ne osjetiti sunce na licu po dva mjeseca... Pa gdje to ima? Ima gdje ima, ovdje to ima.

Krune su glavna mjerna jedinica za sve. Bilo za vrijednost, udaljenost, težinu, vrijeme, sve se mjeri u prokletim krunama. Proklete bile, al nek ih ima dovoljno. O čemu god se pričalo sve se to nešto svede na iznos u krunama. A najbolje su priče o tome kako je pojedinac dobro prošao jer je kupio neko sranje sniženo sa 20000 kruna na samo 5000 kruna. Potpuno se ignorira činjenica da je vrijednost tog sranja ipak samo 2000 kruna. A ne, ja nisam normalan, takve su cijene ovdje, bla bla bla. A možda i nisam normalan.
Vjerujem da bi 90% ljudi ovdje pocrkalo od gladi kad dva mjeseca ne bi primili plaću. Talenti su za trošenje. Već dug niz godina to im je glavna rekreacija.
Evo i ja sam krunama posvetio najveći odlomak i ne samo to, cijeli prethodni tekst je o krunama. Zaražen sam i ja.

Da skratim priču, bježite tko god može. Ne valja vani, kod nas je još gore. Stara je to pjesma koju svi pjevaju. Život je kratak i nema smisla nadati se da će kod nas biti bolje u tom periodu. Vani se još uvijek koliko toliko može dostojno živjeti. A vani, koga što zapadne...